Točno 10 godina kasnije, 7. lipnja 1993., Dražen je smrtno stradao u prometnoj nesreći u Njemačkoj. U tih deset godina uspio je stvoriti besmrtnu košarkašku karijeru koja ga stavlja uz bok najvećim europskim košarkašima svih vremena, unatoč činjenici da nas je napustio na vrhuncu svoje igračke zrelosti, nedugo nakon što je izabran u treću petorku NBA lige. 

Ostaje žal što nije uspio privesti svoju košarkašku avanturu do kraja, te dokazati, tada još skeptičnim Amerikancima spram igrača s onu stranu bare, da i Europljanin može biti All – Star igrač. Dražen je bio košarkaš koji je u Europi imao status najveće zvijezde, a u SAD – u je morao krenuti ispočetka, s kraja klupe, te mukotrpno i postupno stjecati povjerenje trenera i američke javnosti, što je na kraju i uspio požrtvovnim radom i zalaganjem. Draženova potpuna predanost usavršavanju svoje igre i maksimalan angažman na treninzima se neprestano u osvrtima na njegovu karijeru ističu kao glavni razlog uspjeha, a glasovite su priče o ranojutarnjim dolascima u praznu dvoranu, još u kadetskim danima, kako bi ispucao svoju normu šuteva. Uvijek je predvodio primjerom, i kao takav je postao uzor mnogim mladima, ne samo sportašima, u načinu na koji se pristupa osobnom i profesionalnom razvoju.

Danas ga se prisjećamo zbog obljetnice kultne finalne utakmice Šibenka – Bosna, i njene infarktne završnice u kojoj Šibenka pobjeđuje odlučujućim slobodnim bacanjima u zadnjoj sekundi igre, tada još maturanta, Dražena, čime postaje prvak bivše Jugoslavije. Dan nakon utakmice, 10. travnja 1983., odlukom Predsjedništva Košarkaškog saveza Jugoslavije, utakmica je poništena te je određeno da se mora ponoviti, no Dražen i suigrači su odbili. Kako je sam tada rekao, on svoju medalju ne da nikome.